*************************************************************************

PRED VRATIMA (PRVI DEO)

*************************************************************************

-Je l’ možemo da pričamo o nečem normalnom?

-Naravno. O čemu bi pričao? Šta smatraš normalnim?

-Hm, sada svako pitanje o normalnim stvarima nema smisla.

-Možda. Ako želiš da diskutujemo o tvojoj situaciji i o tome šta te čeka od ovog momenta pa nadalje, onda da. Iz tvoje perspektive, sve što dalje sledi se ne može baš smatrati normalnim. Treba se navići da je sada sve što se ovde dešava normalno.

-Okej, kako se meri vrednost ljudi?

-Vrednost?

-Da.

-Šta podrazumevaš pod vrednošću?

-Pa, jednostavno, da li postoje bezgrešni, manje grešni i više grešni? Da li postoje neki nivoi, kao, recimo kod Aligijerija?

-Ne.

-Okej, znači postoje samo raj i pakao kao takvi i to je to. Nije bitno da li si nešto manje ili više grešio. Na istom mestu masovne ubice i kompulzivni masturbatori.

-Ne.

-Kako ne?

-Lepo. Nema pakla i nema raja. Samo ovo mesto. Svi su ovde.

-To mi nekako nije fer.

-Ali tako je.

-Šta se desi kada se ubica sretne sa svojom žrtvom?

-Ništa ekstremno. Možda popričaju i to je sve.

-KAKO, BRE?! Da ti mene ubiješ sačekao bih te ovde negde u nekom ćošku sa specijalno naoštrenim sekirčetom da ti vratim milo za drago.

-Ovde ne možeš nikog da ubiješ. Ovde je poslednja stanica. Svi ostaju ovde.

-Dobro, sačekao bi te i iznabadao bi te pesnicama po mošnicama.

-Ne bi.

-Zašto?

-Ovde nestaju osveta, bes, zavist, neizlečiva ljubav i čežnja, nedostajanje, tuga, pohlepa… Sve se izgubi. Sve ekstremne emocije.

-Znači ljudi bauljaju kao zombiji bez ikakve emocije. To je užasno.

-Ne baš. Jednostavno je možda bolje reći da su sve emocije ublažene. One negativne posebno. Ljudi su slobodni da šetaju i diskutuju sa drugim ljudima. To je zapravo jedina stvar koju svi rade. Šetaju i pričaju. Svi su zadovoljni time. Neki ćute, ali su zadovoljni.

-Kako jedina? Valjda rade još nešto.

-Ne, samo to.

-To deluje dosadno.

-Deluje, ali nije. Videćeš.

-Okej, a da li dobijam nekakvu kuću? Gde spavam?

-Nema vlasništva i nema sna. Niko ne spava. Svi samo šetaju i pričaju ili ćute.

-Haha, znači oni što kažu „spavaću kad budem bio mrtav” ispadaju gomila debila. Baš mi je drago. Nikada nisam voleo taj izraz.

-Mnogo toga je pogrešno, kao što vidiš. Čitav koncept smrti i zagrobnog života. Mislim da je jedna mala netačna izreka nije neko preveliko iznenađenje ili nešto vredno neke velike diskusije.

-U redu, Bože. Reci m… zašto se smeješ?

-Nazvao si me bogom.

-Nisi bog?

-Ne.

-Ok, ako ti radiš sve ovo o čemu smo pričali malopre šta onda radi Bog?

-Ništa. Nema ga.

-Kako nema?

-Lepo, nema. Tu sam ja i prostranstvo iza mene puno neživih duša.

-To je nemoguće!

-To su reči koje si izabrao nakon svega što si čuo do sad?

-Zbunjen sam.

-To je razumljivo. Vaši životi su bazirani na hijerarhiji. Za vas uvek mora da postoji neko na vrhu: šef, direktor, predsednik, zmaj, pet jevrejina koji upravljaju SAD-om, đavo… Bog. Terate sami sebe da živite u celovekovnom strahu od „figura iznad“. Sada ti kažem da nema razloga za strah.

-Ko je sve onda ovo osmislio? Pravila, mislim i ceo koncept ovog mesta?

-Zašto mora sve neko da „osmisli“? Sve ovo je oduvek bilo ovde. Pa i ja.

-Hm, znači nema boga, nema raja i pakla i grehovi ne povlače posledice.

-Otprilike je tako.

-Hoćeš da mi kažeš da je religija besmislena?

-Pa… ne u potpunosti. Stvari koje si naveo jesu neki od nosećih stubova svake religije. Mada, kao što vidiš, donekle je svaka od njih i u pravu. Zagrobnog života ima. To su osnivači religija pogodili. Dosta stvari i nisu. Ti si spomenuo besmisao. Nezahvalno je nešto posmatrati tako definitivno. Za mnoge je vera nešto što im zapravo daje smisao, svrhu, pravac, pripadnost. Vera je nešto što donekle svako prilagodi sebi.

-Zar to nije pomalo licemerno? Prilagođavati stvari i prihvatati ih onako kako nama odgovaraju. Tačnije, pristupiti nečemu što se zasniva na pravilima, a samo se delimično tih pravila pridržavati?

-Jesi u pravu. Ali to ne može da važi za svakog. I vera zapravo može imati različite uloge u zavisnosti od osobe koja veruje. Strah, kazna, skup moralnih pravila, uteha, izgovor za rat… Nezahvalno je staviti sve ljude koji veruju pod jedan isti šator. Oni nisu pesak. Oni su ljudi. Slični ste ali i dalje različiti.

-Mislim da razumem.

-To je dobro.

-Reci mi još nešto. Niko nema pristup ovde pre nego što ga zadesi smrt?

-Nema.

-Niko odavde nema pristup natrag u živi svet?

-Nema.

-Svi oni razgovori sa mrtvima raznih proroka su laž?

-To već znaš. Zašto me to pitaš?

-Samo da potvrdim. A kada nam mrtvi dođu u snove iako prethodnih dana nismo razmišljali o njima?

-Sve je to vezano za snevača. Za njegov razum i podsvest. Žalost je moćna emocija. Ume da ispliva i dosta nakon događaja koji ju je prouzrokovao. Uvek je sa tobom. Jedna od ogromnog broja stvari koje te formiraju.

-Zašto ne možemo da prevaziđemo žalost? Zašto ne možemo da se naviknemo na smrt?

-Kako to misliš?

-Pa jedina stvar u istoriji čovečanstva za koju se zasigurno zna da će svakoga zadesiti je smrt. Sve ostalo je relativno. Možda će se doživeti, a možda i neće. Jedino je smrt 100% sigurna.

-Tačno.

-A ipak… nismo na to naviknuti. Gotovo uvek nas iznenadi.

-Verujem da tu važnu ulogu igra strah od nepoznatog, ili strah uopšte. Mnogi ne vole da prihvate da je i vera uglavnom bazirana na strahu. Reci mi, da znaš da te ovo čeka nakon što umreš da li bi se plašio?

-Pa… mislim da ne.

-O tome se radi. Da znaš šta sledi ne bi mnogo brinuo. Čak i ako bi, tokom života bi naučio da se pomiriš sa tim. I bez obzira na to, ima ljudi koji umeju da prevaziđu taj strah, ali i dalje ne znaju šta ih čeka. To se obično desi ljudima čija se smrt izvesno bliži. Kada shvate da su sva vrata zatvorena i da su ostala samo jedna. Ti ljudi su ipak retki.

-Da li dobijaju poseban tretman ovde?

-Ne. Zašto bi? Oni jedino mnogo lakše prihvataju sve ovo.

-Kako prihvataju tvrdokorni vernici?

-Znatno teže. Mnogim ljudima je čitav život zasnovan na pravilima iz „svetih knjiga“. Teško prihvataju da nije bilo važno da li su se molili, uzdržavali od „bluda“, nekih misli ili neke vrste hrane. Što se ljudi više uzdržavaju od nekih stvari uglavnom će više i žuditi za njima i žaliti što su propuštali nešto što im je bilo nadohvat ruke.

-Ali na kraju sve to prihvate.

-Naravno. Ne preostaje im ništa drugo.

-Reci mi, pošto smo ustanovili da nisi bog, šta si onda ti?

-Ja imam „tranzitnu“ ulogu. Da bi tebi bilo jasnije, mogli bi da kažemo da sam nešto poput Svetog Petra kod hrišćana ili Harona kod starih Grka. Neki tvoji prethodnici su me poistovećivali sa Smrću ili popularnim Grim Riperom. Ah, ljudski um… tako zabavan i bezgranično ograničen ponekad. Moja uloga, naravno, nije samo uloga vratara ili skeledžije. Moja svrha je upoznavanje pridošlica o, za njih, novonastalim okolnostima, eventualna edukacija, razgovor i tako dalje.

-Znači zagrobna korisnička podrška…

-Odličan zaključak! Da, moglo bi se reći. Ali, ponovo napominjem, nisam božanstvo niti svetac, niti me treba obožavati i posmatrati sa dna. Svi smo ovde na neki način jednaki.

-Zanimljivo. To mi se dopada.

-Drago mi je zbog toga.

-Dobro, nešto me drugo zanima. Rekao si da svi završavaju ovde.

-Tačno.

-I životinje?

-Da.

-I deca?

-Da.

-I mentalno oboleli?

-Naravno.

-Ako je sve što ljudi ovde rade štenja i miran razgovor, na šta bi ličio razgovor paranoidnog šizofreničara i dvomesečnog novorođenčeta?

-Ah, logično pitanje. Dopašće ti se odgovor, ponovo pomalo čudnovat. Već sam ti objasnio da se sve ovde zasniva na jednoj vrsti umerene ravnoteže. Isto važi i za ljude. Naime, kada novorođenče iz tvog primera napusti fizički svet, njegova „duša“ doživi jedno „premotavanje unapred“ do zdrave odrasle ličnosti od 30-ak godina sa znanjem i iskustvom koje bi posedovao ukoliko ga smrt ne bi zadesila. Pošto ovde bolesti nema, tvoj paranoidni šizofreničar bi bio „izlečen“. Isto važi za sve vrste bolesti i fizičke mane. Ovde ih nema. Što se tiče starijih ljudi „premotavanje“ ide unazad što se tiče godina. Znanje i iskustvo ostaju, bolesti se gube kao i kod mladih duša. Životinje takođe doživljavaju „premotavanje“ i  jednostavno slobodno šetaju.

-To je… tako divno. Katastrofalno konfuzno… ali odlično.

-Drago mi je da ti se dopada. To je vidiš, već prvi korak prihvatanja. Mirenja sa sudbinom.

-Zanimljiv izbor reči…

-Na koju reč misliš?

-„Sudbina“.

-Slušam.

-Pa, znaš za večitu dilemu o tome da li sudbina postoji ili ne. Da je sve na neki način već predodređeno ili ipak postoji slobodna volja. Čini mi se da si svojim rečima potvrdio da sudbina ipak postoji. Ali ako postoji, kako to da se život preminulog deteta može „premotati unapred“ do godina koje bi imao da ga smrt nije zadesila? Sudbinom bi bili određeni početak i kraj. Kraj se desio. Kako se osoba „premota“ na stanje koje nikada nije bilo predviđeno?

-Zanimljiva dilema i zanimljiva pitanja.

-Hvala ti.

-Nema na čemu. Dakle, reči koje sam koristio ponovo spadaju u kategoriju govorenja jezika koji je mom sagovorniku lako razumljiv. To je jednostavno fraza koja je tu da olakša shvatanje zaključka do koga sam došao. Ne moraš svaku moju reč da tumačiš kao zakon.

-Znači hoćeš da kažeš da sudbina ipak ne postoji?

-Možda da, a možda i ne.

-Ne volim takve odgovore.

-Žao mi je, na takvo pitanje samo tako mogu da odgovorim. Obe tvrdnje je gotovo nemoguće dokazati. Uzmimo za primer čoveka koji se nalazi na ivici zgrade i koji razmišlja o samoubistvu.

-Prilično morbidan primer. Zar sve kod tebe mora da ima i vezu sa smrću?

-Ne, uglavnom navodim primere koji su tebi zanimljivi i lako svarljivi. Iako se buniš, primer ti se dopada.

-… tačno.

-Dakle, čovek je na ivici zgrade. Može se vratiti u prizemlje skokom ili stepenicama. Složićeš se sa mnom da ga je njegova slobodna volja dovela tu i da će slobodnom voljom odlučiti da li će da skoči ili ne. Ljudi su razumna bića, uzimaju u obzir sve faktore koje na njih uiču i na osnovu njih donose odluku. U našem primeru čovek ima jako dobar razlog zašto je na ivici. Dakle, ne radi se o mentalno obolelom čoveku.  Radi se o čoveku koji poseduje slobodnu volju.

-Pa… da.

-Međutim, istovremeno možemo uzeti u obzir i da mu je sudbina predodređena. Da je to da li će skočiti ili ne nekako već isplanirano mimo njegovog razuma. E sad, iako će čovek reći „Da, rešio sam da skočim“ to ne isključuje i postojanje njegove sudbine da mu je tu kraj. Zapravo, jednostavno se postojanje sudbine ne može dokazati. Njegova tvrdnja je tu. Dokazi idu u korist slobodne volje, ali možda nešto kontroliše „slobodnu“ volju. U tom slučaju ćeš se složiti da se slobodna volja više ne može nazvati „slobodnom“. Time smo se vratili na početak. Gotovo je nedokazivo šta od ove dve stvari preovladava.

-Zabole me glava od tvog lavirintskog primera.

-Izvinjavam se. Ali cenim da si razumeo.

-Jesam, ali nas to nigde nije dovelo.

-To je tačno. To je teška dilema.

***(kraj drugog dela)***

[novembar, decembar 2016.; januar, februar 2017]

PRED VRATIMA (PRVI DEO)

PRED VRATIMA (TREĆI DEO)