U ruci sa čekićem i ekserom prečnika 4,2 mm. Kako sam došao do ovde? Šta se dešava posle? Do sada se nisam pitao šta će se desiti posle. Puštao sam da me voda nosi. Sada sam na obali. Situacija nad kojom imam kontrolu po prvi put u životu. Odavde se mogu vratiti uzvodno ili se baciti ponovo u reku. Prišao sam i kleknuo.

Ja sam prosečni „niko“. Prolazim pored vas svakog dana u sivom, crnom, teget odelu sa crvenom, plavom, zelenom kravatom sa kožnom aktovkom u ruci. Ja sam normalan. Živim u jednoiposobnom stanu, imam LED TV sa ravnim ekranom od 43 inča, računar sa četrnaest foldera na desktopu. Jedine dve stvari koje sam uneo u ovaj lepo uređen stan. Zašto bih nešto menjao kada je lepo uređen? Nakon tri godine jedem na istim mestima, gazim istim pločnicima, pozdravljam iste ljude. Nisam nesrećan. Nisam srećan. Ne posedujem kola. Imam 136 hiljada dinara na bankovnom računu. Nemam krajnji cilj, nemam neostvarene nove. Nemam snove. Kada zaspim sve je crno, kada se probudim, obučem se i idem na posao. Nemam mišljenje o politici, deviznom kursu, poplavi na Tajvanu. Nemam porodicu. Nemam rođake. Nemam prijatelje. Nikoga ne mrzim. Nikoga ne volim. Ja sam upravo ono što mislite da je svaki slučajni prolaznik oko vas. Prazna dvolisnica iz sredine sveske.

Sreda. Sedam sati ujutru. Ustajem, nameštam krevet. Proleće je. Otvaram prozor. Osećam se dobro. WC rutina. Dve kriške margarina sa džemom i čaša mleka. Plava kravata, sivo odelo. Jednom okrenem ključ.

Na ulici sam. Gužva u saobraćaju. Svi žure. Još više će žuriti oni koji će izaći za devet minuta jer su „uspavali“ svoje budilnike, ne bi li ukrali još koji minut odmora. Hodam uspravno. Hodam ravnomerno. Ne žurim nikud. Uvek stižem na vreme. Otpozdravljam nekim ljudima koje viđam u restoranima. Umem da kuvam, ali su restorani izgovori za izlazak iz stana na koji me je stalno nagovarala majka do pre šest godina. Ulazim u zgradu firme u kojoj radim. Lift je prepun. Ljubazno uz usta nakrivljena u levu stranu klimam ljudima koje prepoznajem.

U kancelariji sam. Ogromnoj. Jedna od onih koje uvek možete videti u američkim filmovima. Pozdravljam kolege u obližnjim „kockama“, palim računar i počinjem sa sortiranjem dokumenata vezanim za poslove sa dobavljačem „Inkolik“. Osam sati novih dokumenata, novih reči iz dugmića tastature, pauze za kafu koju koristim da obrišem prašinu u svojoj „kocki“, kolega koje pozajmljuju stvari, kolegenice Zorice koja me svaki dan pozdravi novom šalom sa interneta ili dogodovštinom iz svog života koju nisam tražio da čujem, ne bi li demonstrirala svoju privrženost. Uvek je vesela sa svojom plavom kovrdžavom kosom, okruglim obrazima, plavim očima i crvenim naočarima. Stvarno bih hteo da razumem a onda i objasnim šta je to privlači kod mene, ali mi ne ide od ruke. Činjenica da je neko zainteresovan za mene možda bi trebalo da učini da se osećam bolje u vezi sebe, ali nije tako. Sve će biti isto i kada se jednog dana ja ili ona ne budemo pojavili ovde.

15h, gasim računar, predajem izveštaj, vreme je za ručak. Danas je sreda. Na redu je restoran „Belle Arte“. Dopada mi se ovde. Nema kuhinjskih mirisa, osoblje je pristojno odeveno, nije daleko od stana.

Prilazi mi poznata konobarica. Kada sam prvi put došao ovde predstavila se kao Mira. „Dobar dan. Kako ste? Izvolite meni?“, rekla je nasmejano. U smeđoj kosi ima šnalu u obliku leptira. Njeno lice je sasvim obično. Nije ružna, ali ni ne želite da zadržavate pogled na njenom prosečnom nosu, smeđim očima, tankim usnama. Grudi joj se ne ističu, kukovi takođe. Hoda malo pogrbljeno. Izgleda kao da je mlađa sestra celom svetu.

Naručujem crno vino, teleću čorbu, šniclu sa boranijom i kolač od jabuke. Nakon jela plaćam račun, zahvaljujem se i odlazim. Bliže je prečicom u uličici iza restorana. Na putu do kuće zvoni mi telefon. Kolegenica Zorica je poslala sliku na kojoj dve čivave razvlače čarapu. Odgovaram sa dve tačke i zatvorenom zagradom. Međunarodni znak da sam primio poruku, slika mi se dopada i ne želim da nastavim sa razmenom SMS poruka. Stižem kući, presvlačim se, tuširam i oblačim u trenerke. Hteo bih da nastavim sa čitanjem knjige koju sam uzeo u ponedeljak iz biblioteke. Posle tri pročitane strane, kolega Mitrović me moli porukom da proverim da li je pravilno preveo sadržaj kataloga naše firme na engleski. Poslao mi je e-mail sa dokumentom. Palim računar i prepravljam 2/3 kataloga i kažem mu da sam prepravio par grešaka u spelovanju. Sada je sve kako treba. „e,hvbla ti tisi car :))))))))))“ je glasio SMS zahvalnosti.

Završavam sa čitanjem za danas. Crne farmerke, plavi duks, supermarket. Trebalo bi da obnovim kućnu hemiju. Kasirka „Dijana“ kaže „Dobro veče.“ Loše je volje. Svi radnici u ovom supermarketu su loše volje. To nije problem, samo činjenica. Na putu do stana isti prosjak svih ovih godina. Dok mu se približavam blagosilja me ne bi li podelio neki dinar sa njim, kada ga obiđem bez uslišavanja molbe, proklinje me sebi u bradu. Nisam ljut zbog toga.

Za večeru pica iz „Ragazza“-e i dve epizode nove serije na mom LED TV-u od 43 inča. Život nije dobar, život nije loš. Život je normalan. U 23h podešavam budilnik i posle odbrojavanja od 320 unazad, zaspim negde na sredini.

***

To je bila sreda. Prosečan radni dan u sredini radne nedelje. Svi ostali dani su manje-više isti. Slike u porukama kolegenice Zorice se razlikuju, molbe kolega, radnici u još dva restorana, tri picerije i jednom supermarketu.

            Vikend je uglavnom rezervisan za pranje, čišćenje i dezinfekciju. Male naslage buđi na fugama pločica traže dosta vremena i pažnje. Četkicom za zube se postižu najbolji rezultati. Vikendom nalazim recepte za doručak, ručak i večeru na internetu i skladištim ih u folder sa rednim brojem 7.

Sve je teklo uobičajenim tempom dok se jedne srede nije desilo nešto drugačije. Na ručku u „Belle Arte”-u moj novi konobar je Jovan. O, mora da je Mira bolesna, ili na odmoru, ili je našla bolji posao. Prošla je jedna nedelja, zatim ceo mesec, zatim tri meseca. Prvi put nakon dugo vremena sam se osećao nelagodno. Šta se desilo s njom? Je li sve u redu?

Moj tajni nemir nije nestao ni nakon što sam je ugledao u restoranu nakon pet meseci. Hodala je još pogrbljenije, delovalo je kao da zazire od svakog zvuka, nema šnale u kosi. Prišla je da uzme porudžbinu ali me nije gledala, gledala je u pod. Kada sam podigao glavu, preko levog obraza sam zapazio dubok ožiljak koji je izvirao kod usana i gubio se negde iza uveta. Ponašao sam se kao i uvek, nisam upitao šta se desilo.

Po izlasku iz restorana, vraćam se u stan uobičajenim putem, kroz uličicu iza. Kada sam bio ispod kuhinjskog prozora mogao sam da načujem plač i nerazgovetne reči. Približio sam se i prepoznao Mirin glas. Govorila je kroz suze:

„… Ne, mogu da pričam o tome. Želim da pričam o tome, ali mi to ne pomaže. Čak i da su ga zatvorili, to ništa ne bi promenilo…”, zastala je da obriše suze i izduva nos dok je njena sagovornica upitala

„Reci mi koga? Crk’o dabogda!”. Mira nastavlja:

 „… sin onog Đokića… ministra ne znam čega, stalno menja mesta… prepoznala sam mu glas i prstenje na ruci. Znaš da je stalno dolazio ovde sa prijateljima?”, čuo se uzdah iznenađenja njene prijateljice,

„Pa kako? Kako nije skotina u zatvoru kad znaš ko je?!”, Mira je progutala knedlu i nastavila:

„Nosio je onu fantomku preko lica… kada me je uhvatio, oborio i kada je…” suze su je sprečile da završi rečenicu,

„… a onda je… kada je završio… nožem koji mi je držao ispod grla rasekao obraz i rekao: „Što se ne smeješ? Je l’ ti nije bilo lepo?”… Rekla sam policiji ko je, sigurna sam da je on… Priveli su ga, ali su ga pustili jer kažu da nema dokaza… Rekli su mi da ovo nije film. To su mi rekli. Doktorka kaže da će sve biti u redu… Kaže mi da redovno uzimam terapiju i da će se vremenom sve vratiti u normalu… ali… ali…“, onda je prestala da priča.

Udaljio sam se od prozora i pune glave košmarnih slika nastavio prema izlasku iz pasaža. Kome bi palo na pamet da siluje ovu devojku? Fina je. Na jedan nenapadan način. Nije naročito atraktivna. Nije uopšte atraktivna. Zašto bi je neko unakazio mentalno i fizički do kraja života? Čime neko to zas… Zasevalo je, strašan bol, a zatim mrak.

***

Polako se budim ali je sve maglovito. Pored mene stoji crnac dubokog glasa koji mrmlja nešto nerazgovetno… „O badan ose…“,  čujem iz njegovog pravca. Gde sam to? Ovako izgledaju snovi? Zašto onda tolika drama oko njih?

Vid i sluh mi se polako stabilizuju i čujem „Kažem: probudio si se!“, došao je zvuk iz pravca gde je do malopre bio crnac dubokog glasa. Pretvorio u ženu, plave, kratke kose. Rekla je „Imaš sreće što su moja kola hitne bila blizu pa smo te brzo pokupili da nam ne iskrvariš“. Ja kažem „Šta je? Gde? Koliko je sati? Ovo nije moj krevet…“ Ona počinje da objašnjava „Zakačio te je auto dok si prelazio ulicu na crveno!“ kaže, „Polomio ti je ruku, udario si glavom, i desna noga ti je oguljena. Ali ne brini, sve će biti u redu. Malo ćeš da budeš dezorijentisan zbog glave a i zato što smo ti napunili dupe lekovima protiv bolova.“, rekla je nasmejano, kao da je osvojila nagradu na vašaru. „Buncao si nešto o nekakvoj Miri, noževima i osmehu đavola, malo na srpskom, malo na engleskom. Ko zna šta ti se mota po toj glavi, ali ne brini, nema oštećenja kaže hirurg. Treba da miruješ i sve će biti OK.“, mahnula je rukom kroz vazduh, „Nego, jel’ se ti mene ne sećaš? Jel’ znaš ko sam?“

Imam 12 godina i svi dečaci iz kraja su zaljubleni u nju. Desetak godina starija od svih nas, plava kratka kosa, Đurina žena, Sara. Naravno da je se sećam. Prolazila je nasmejana pored nas jer je oduvek znala o čemu se radi. Nismo bili bezobrazni, samo bi se nekako svi ućutali i kradom je gledali uz po neku tihu reč. Osećala se dobro zbog toga, to joj je davalo energiju. A ja? Ja sam kovao planove kako da je „zavedem“, kako da kranom ispustim klavir na Đuru pa da je tešim na sahrani, kako bi me primetila u toj gomili smeđih glava. Jeste, smešno je. Kada ste klinac radite svakakve glupave stvari, švrljate po zidu u kući, jedete hleb sa šećerom, maštate kako da od udate žene napravite udovicu. A ona? Samo se smešila dok smo se ponekad lomili da joj pomognemo sa teškim torbama. I Đuri smo bili zabavni. Ali sve se menja, nakon par godina sam čuo da ga je napustila i odselila se. Do tad su već imali ćerku koju je ona povela sa sobom. Nisam znao gde se odselila. Nije ni bilo važno. Sutradan sam se zaljubio u drugaricu iz odeljenja. Tako to ide.

Petnaestak godina kasnije, ja ležim u bolničkom krevetu, a ona sedi pored mene. Još uvek je lepa. Još uvek je puna energije. Ali nisam zaljubljen. Samo sam zbunjen. To se dešava kad udarite glavom pa vas nadrogiraju.

„Ne.“, odgovorio sam na njeno pitanje jer sam još uvek bio ošamućen od bolova i lekova. Davao sam nekontrolisane i neprijatne odgovore.

„O, nema veze, ja te se sećam. Kako ti je mama?“

„Mrtva, svi su mrtvi. 100 kilometara na sat, kamion i… „tras“ “, i pokušavam da spojim dlanove simulirajući sudar. Da, ni ja ne mogu da verujem da sam to tako rekao.

Prestrašen izraz na njenom licu, „Izvini, nisam znala.“, sada je tužno ćutala neko vreme. „Ostaviću te da se odmoriš pa ćemo da pričamo kad završim smenu. Došla sam samo da vidim kako si.“ Zatvorila je vrata za sobom i ubrzo sam zaspao.

Ustajem iz kreveta, nije mi povređena ruka, ne boli me glava. Bos krećem prema vratima. Nije mi hladno. Otvaram vrata i sa obe strane se prostire hodnik kome se ne vidi kraj. Nema nikoga u hodniku. Iz nekog razloga krećem levo. Čuje se neki zvuk, to je razlog. Metalni zvuk. Gvožđe o gvožđe. Nešto me tera da se okrenem nazad. Okrećem se i prema meni leti nož. U strahu podižem ruke ispred lica i nož mi se zariva u šaku. Ne osećam bol, samo je postalo hladnije. Okrećem se ponovo i nastavljam hodnikom. Ugledam vrata bez broja na kojima piše „ZATVORENO“. Otvaram vrata i sada se nalazim u ogromnoj praznoj hali. Svetlost na sredini. Na delu koji deluje kao sredina zato što je osvetljen a sve okolo je crno. Hodam polako ka osvetljenom mestu. Nož mi je i dalje viri iz ruke i dok hodam, oštricom zasecam butinu, iznova i iznova. Krv otiče niz koleno. Sve je hladnije. Zvuk oštrenja se menja nerazgovetnim glasovima. Što se više bližim svetlu, glasovi su razgovetniji, sve sablasniji, sve glasniji. „Neko je kriv, neko je kriv, neko je kriv…“, dopiralo je iz tame. Došao sam do osvetljenog mesta i sada je na sredini srce koje kuca. U narednom trenutku nema srca, ali pored moje glave proleće leptir. Glas još uvek ponavlja sablasne reči. Pratim pogledom leptira i okrenem se ulevo. Pored mene je devojka unakaženog lica koja kroz osmeh šapuće „Neko je kriv… Zar ne?…“

***

(kraj prvog dela)

[13. februar 2014.]