Sesil: Što me tako gledaš?
Domaćin: Kako te to gledam?
Sesil: Ne znam. Kao da sam kriv za nešto.
Domaćin: Nisi.
Sesil: Ne deluje tako.
Domaćin: Ti prvi privučeš pažnju.
Sesil: Zato što sam napred?
Domaćin: Da.
Sesil: Ali i Stiven i Gabrijel su napred.
Domaćin: Oni nisu povređeni.
Sesil: Nisam ni ja više.
Domaćin: Da, ali na koga će majka više da pazi da mu se nešto ne desi? Na starijeg sina koji je zdrav i visok i igra u školskom košarkaškom timu, ili na mlađeg slinavog trapavka?
Sesil: Stiven i Gabrijel nisu baš košarkaši.
Domaćin: Znaš šta me nervira?
Sesil: Šta?
Domaćin: Kad koristim prilično slikovit primer da nešto objasnim, a ljudi se bukvalno hvataju za stvari iz primera i direktno upoređuju s njima. Poenta je da oni nikad nisu bili povređeni, a ti jesi. Nisi ti kriv ali moram da te držim na oku.
Sesil: Dobro, izvini. Nisam ja baš mnogo bistar. Ja nisam čovek. Ne znam šta očekuješ od mene.
Domaćin: Da se ne povrediš.
Sesil: Pa rekao si da ja nisam kriv. Ako nisam kriv onda nemam uticaj na to što se povređujem.
Domaćin: U pravu si. Ja imam. Ja sam kriv.
Sesil: Da li posmatraš i sebe?
Domaćin: Da, ali ne znam šta ću time da postignem.
Alfred: Zašto moraš nešto da postigneš? Izvinite što se ubacujem, ali čujem sve, pa mi se čini da imam jednako pravo kao i Sesil da se uključim u razgovor.
Domaćin: U redu je, možeš. To što se tiče njega obično se tiče i svih vas.
Sesil: Pa?
Domaćin: Šta „pa“?
Alfred: Hoće da kaže da mi nisi odgovorio na pitanje. Zašto moraš da nešto postigneš?
Domaćin: Ne znam. Deluje tako. Da nešto nije kako treba. Ne znam šta tačno.
Alfred: I misliš da sve to ima veze s tobom?
Domaćin: Mora da ima.
Sesil: Zašto? Ima toliko stvari na koje jedan čovek ne može da utiče.
Domaćin: Ali ima mnogo drugih na koje može.
Sesil: Misliš na nas.
Domaćin: Između ostalog.
Alfred: Zašto ti smetamo?
Domaćin: Ne smetate mi. Plašim se za vas. Plašim vas se.
Alfred: Ali zašto? Ja ne želim da te povredim. Mislim da ni ostali to ne žele. Je li tako, Sesile?
Sesil: Sad kad si već spomenuo, čuo si malopre da je rekao da me uporno povređuje. Zašto da ne povredim ja malo njega?
Alfred: Ne lupaj gluposti. Znaš da svojevoljno ništa ne možeš da uradiš. Dakle?
Sesil: Ne želim da ga povredim.
Alfred: Tako je. Lusi? Jesi li budna?
Lusi: Jao, jesam. Uh, zar moramo da pričamo o ovome?
Domaćin: Ne moramo.
Lusi: Ah, zato te i volim, šećeru. Uvek mi udovoljiš.
Alfred: Ne, ne, počeli smo i želim da ga razuverim. Dakle?
Lusi: Jao, Alfi, baš smaraš.
Alfred: Znam, ali to nije odgovor.
Lusi: Naravno da ne želim da ga povredim. Ja ga volim.
Alfred: Odlično, možeš da ga zaprosiš kasnije. Sesile, pitaj Stivena i Gabrijela. Ti si im najbliži.
Sesil: Ej, košarkaši!
Stiven: Šta je opet? I zašto nas tako zoveš? Zato što smo crnci, je l’ da?
Sesil: Ha-ha. Ma ne! Niste čuli? Nova fora. Pričam vam kasnije. Nego, Alfred i ja smo u sred diskusije s njim pa je Alfredova ideja da sve ispitamo da li želimo da ga povredimo.
Gabrijel: Alfreda? Ne mogu i da hoću odavde.
Sesil: Ne bre, Alfreda. Šefa.
Stiven: Ne, zašto bismo. Ja se čak posebno trudim da budem neprimetan. Gabrijel ga svrbi ponekad, ali ne verujem da je to do njega, je l’ tako?
Gabrijel: Da. Ne znam zašto se to dešava. Sećate se da me je i ona doktorka nešto detaljnije posmatrala. Ali časna reč, ne nameravam nikog da povredim.
Sesil: Ej, da. Čekaj, ako je doktorka izdvajala Gabrijela, zašto uvek najviše gledaš u mene?
Domaćin: Baš si uporan?
Sesil: Osećam se diskriminisano.
Domaćin: Malo si drugačiji, čudniji. Upadaš u oči. Ne mislim ništa loše time. I ne želim da se vraćam na početak razgovora. Jednostavno je tako.
Lusi: Alfi, da pitam ostale za mišljenje?
Sesil: Ha! Jusuf verovatno puni pojas eksplozivom.
Alfred: Ko sada diskriminiše, Sesile?
Sesil: Samo sam se šalio.
Lusi: Dekice! Je l’ si budan?
Abraham: …
Sesil: Pusti njega, on je senilan.
Alfred: Baš se pitam šta misliš o meni i Lusi kad očigledno o svima imaš neko uvredljivo mišljenje.
Sesil: Ti si uštogljen, a ona je njanjava.
Lusi: Nisam njanjava! Alfi, kaži mu da smesta umukne inače neću više da se igram!
Alfred: Pusti ga, vidiš da njemu u stvari godi pažnja iako se žali Gospodaru. Uvredama je zasigurno dobija. Zovi ostale. Deku ćemo da probudimo kasnije.
Lusi: Edi! Džo!
Jusuf: Ne znam koliko više puta da vam ponovim da se više ne zovem Džozef, već Jusuf. Zar je to toliko teško zapamtiti: J-U-S-U-F.
Lusi: Izvini, Jusi. Nemoj da se ljutiš na mene. Ti znaš da se teško navikavam na nove stvari. A i ta religija mi nije toliko bitna. Ja vas sve podjednako volim.
Jusuf: Jusuf.
Lusi: A?
Edmond: Dala si mu nadimak. To mu se ne dopada, srce.
Lusi: O… pa ja svima dajem nadimke.
Jusuf: Ne volim nadimke.
Lusi: Uh, dobro, Jusufe. Baš si…
Jusuf: … terorista?!
Lusi: Ne, nego… Alfi, ti znaš sa rečima, znaš na koju mislim…
Alfred: Zadrt.
Lusi: Eto, Jusufe. Nećeš da budeš Jusi, već bi da budeš zadrt. Nadam se da si zadovoljan.
Jusuf: Sasvim.
Edmond: Nešto si htela da nas pitaš, princezo.
Lusi: O, Edi, volim kada me zoveš „princezo“.
Edmond: Znam sve što ti voliš.
Alfred: Zar ne možete da ostavite taj vaš ljubavni ritual za kasnije?
Lusi: Oh, kako ste svi bezdušni. Alfi je pokrenuo anketu, Edi.
Jusuf: Kakvu anketu?
Lusi: Da li želimo da povredimo Šećera.
Jusuf: Koga?
Edmond: Proroka, Jusufe.
Jusuf: O nikako! Kako Alfred efendija može da pomisli tako nešto? To je bogohulno! Ja nikako! Da nije velikog Proroka niko od nas ne bi bio ovde!
Edmond: Slažem se sa Jusufom, puslice. Dobro… ne sa bogohulničkim delom, ali mislim da ga ja… pa… volim. Sladak je.
Sesil: Geeeeeeeejjjj!
Alfred: Sesile!
Edmond: Ok je, Alfi. Jeste Sesile, volim žene i volim muškarce i volim da imam analni i oralni seks. I znaš šta? Tvoja reč me ne vređa zato što je ono što sam to ja i odavno sam se pomirio s tim.
Sesil: Geeeeeeejjjj!
Alfred: Pustite ga. Provocira. Ne misli on to stvarno.
Lusi: Jeste Edi. Dobro si mu rekao. Baš sam ponosna na tebe i slažem se da je sladak.
Edmond: Znam. On je tvoj Šećer.
Lusi: Moooooj.
Alfred: Jusufe, pitaj ostale šta misle o Gospodaru. Ovo dvoje su se zaneli malo.
Jusuf: Svakako, Alfred efendija. Ruperte! Džone!
Rupert: Čuo sam vas čika-Jusufe. Ne želim nikoga da povredim.
Džon Meklejn: Za mene već znate. Stalno pokušavam da spasim svet, ne da ga uništim. Dobro, osim možda poneki automobili… ili zgradu… vrlo često i samog sebe… ali iz nehata.
Sesil: Znam na šta misliš, ali vidiš da meni Šef kaže da nismo mi krivi.
Džon Meklejn: Pa, ja i stari Ejb smo najduže ovde. U početku smo dosta toga radili sami. Snosili smo posledice zbog svojih postupaka. Vi, današnje generacije, ste oslobođene svakog vida odgovornosti. Čuvaju vas od sveta. I kada konačno pođete u svet on vas pojede. Za to su krivi vaši roditelji, učitelji, stvoritelji. Nemoj, Gazda, da se ljutiš što tako govorim, ali reci da nisam u pravu.
Domaćin: Jesi.
Alfred: Hoćeš da kažeš, Džone, da je Gospodar koren problema i da mora da koriguje svoj stav i ponašanje?
Džon Meklejn: Donekle, da. Mada, ne možemo da ga krivimo za sve.
Edmond: Slažem se. I on se samo ponaša u granicama onoga što je naučio. Pokušava da uradi najbolje što može onim čime raspolaže.
Lusi: Jao, Edi, tako si to lepo rekao.
Edmond: Hvala, princezo.
Alfred: Da li se Abraham probudio?
Lusi: Nije.
Edmond: Ja ću da ga probudim. Znam koja pesma ga loži… Ehm: „SPREM’TE SE, SPREM’TE, ČETNI…!!!“
Abraham: arhmŽIVEO KRALJ!!!
Sesil: ALAHU AKBAR!
Alfrede: Sesile! Deko, je l’ me čuješ?
Abraham: Ko te pljuje?!
Lusi: Ne, ne dekice, Alfi pita DA LI GA ČUJEŠ?
Abraham: Što se svi derete? Nisam gluv.
Rupert: Čekajte, ja ću da ga pitam. Deda!
Abraham: Oj, dedino?
Rupert: Kaži mi jesi li nekad pomislio da povrediš kralja?
Abraham: Koga?
Lusi: Kralja, dekice!
Abraham: Šta da mu radim?!
Lusi: Da ga povrediš!
Abraham: Ko? Ja? Zašto hoćete da ga povredim?! Zar ste se svi preko noći pretvorili u komunjare?! Aaaa, mene nećete! DOLE CRVENI! ŽIVEO KRALJ!
Sesil: ŽIVEOOO!
Rupert: Dobro je deda, smiri se. Niko neće nikoga da povredi. Odspavaj još malo. Budim te kad počne Dnevnik.
Edmond: Već hrče.
Alfred: Eto, Gospodaru. Čuo si nas. Mi smo… tvoji. Ti si naš. Niko ni ne pomišlja da te povredi.
Sesil: Ja pomišljam.
Gabrijel: Stvarno si počeo da smaraš Sesile. Ćuti malo. Stiv bi nešto da pita.
Stiven: Gazda, mene nešto zanima. Reci mi zašto si nam dao strana imena?
Domaćin: Zato… zato što ste stranci.
Stiven: Ali nismo. Čuo si malopre šta je Alfred rekao. Mi smo tvoji i ti si naš.
Domaćin: Nemoj da se ljutiš, ali ne mogu na to da gledam tako. Niko od vas nije bio tu od početka. Pojavili ste se vremenom. Došli kasnije.
Stiven: Kapiram. Ali se i dalje ne slažem sa tobom.
Domaćin: To je tvoje pravo.
Alfred: Čekaj malo, nekako mi se čini da je naša perspektiva validnija od tvoje.
Sesil: Kako to misliš?
Domaćin: Moguće je. Vas je mnogo, a ja sam samo jedan. Verovatno na to misliš…
Alfred: Da. Pazite, šta je ispravno a šta je pogrešno? Ko to definiše?
Gabrijel: Većina.
Alfred: Tačno! Čak iako samo jedna osoba nešto osmisli i definiše, neophodno je da to prihvati većina. Pokušaću da to objasnim preko jednog ekstremnog primera. Naime, recimo, Gospodaru, da ti sediš na jednoj stolici u sobi i mi sedimo svi nasuprot tebi. Ta soba je ceo svet. Ništa van nje ne postoji. Ti kažeš: „Ja sam beo“. Ja ti kažem: „Ne, ti si ljubičast“, i svako pored mene složi sa mnom, naravno osim tebe. Ti jedini imaš suprotno mišljenje. U stvarnom svetu si osnovi, naravno – ti u pravu. Ali u našem malom svetu, u našoj maloj sobi, gde samo mi definišemo pravila, izvan koje ništa i niko drugi ne postoji, bili bismo u pravu mi koji tvrdimo da si ljubičast. Ti možeš da nam kažeš da smo ludi, ali šta je u svetu ludaka normalan čovek?
Domaćin: Ono što je ludak u svetu normalnih. Izgnanik. Njegovo mišljenje postaje nevažno.
Alfred: Tačno.
Domaćin: Ali ovo je stvarni svet.
Alfred: I to je tačno.
Domaćin: I u stvarnom svetu mladeži ne govore.
Alfred: …
Sesil: …
Stiven: …
Gabrijel: …
Lusi: …
Abraham: …
Jusuf: …
Edmond: …
Rupert: …
Džon Meklejn: …
[4. maj 2017.]
June 17, 2017 at 11:12 pm
Bravisimo! 🙂
Ove rečenice su mi baš upečatljive: “Ti možeš da nam kažeš da smo ludi, ali šta je u svetu ludaka normalan čovek?
Domaćin: Ono što je ludak u svetu normalnih. Izgnanik. Njegovo mišljenje postaje nevažno.”
Bela bojice, dugo te nema. Pitala sam se gde si i kada ćeš da se vratiš.
LikeLiked by 3 people
June 18, 2017 at 9:44 am
Grazie 🙂
Tu i tamo sam. Sada tu. 🙂
Verovatno će mi trebati jedno godinu dana da pročitam sve što ste pisali do sad
LikeLiked by 3 people
June 18, 2017 at 9:46 am
Pa eto. Stvarno mi je drago što si tu. 🙂
Hahahahaha, tako sam i ja kontala posle nekih pauza. Rekoh, au, koliko ovi ljudi ispisaše u međuvremenu. 🙂
LikeLiked by 1 person
June 18, 2017 at 2:09 pm
Nisi jedini i ja se polako vracam iz ilegale 🙂
LikeLiked by 1 person
June 18, 2017 at 2:14 pm
Nikako naglo da nam se ne zavrti 🙂
LikeLiked by 1 person
June 17, 2017 at 11:37 pm
E pa – dobrodošao nazad 😀
LikeLiked by 2 people
June 18, 2017 at 9:45 am
Zahvaljujem. Gde su torta i crveni tepih?
LikeLiked by 2 people
June 18, 2017 at 10:39 am
LikeLiked by 2 people
June 18, 2017 at 11:13 am
😀 E, tako.
LikeLiked by 2 people
June 18, 2017 at 10:41 am
Brineš me dečko. Kontala sam da si definitivno odustao od bloga 😀
LikeLiked by 2 people
June 18, 2017 at 11:12 am
A to je tebi. Ne da li sam uopšte živ 😛
LikeLiked by 2 people
June 18, 2017 at 11:13 am
hahahah- pa vidi znam da si živ 😛 budući da si se oglasio, to se više ne dovodi u pitanje. Očekujem sad neke nove ljubavne priče, dugo te nije bilo, who knows, možda si se i oženio u međuvremenu 😛 D
LikeLiked by 2 people
June 18, 2017 at 11:18 am
😀 Ma kakva ženidba. Rekla si da baš ne voliš fantastiku i nadrealnost, pa ne želim da razočaram.
LikeLiked by 3 people
June 18, 2017 at 1:28 pm
Ne brini se, razočarenje mi je drugo ime. U potpisu: Disappointment :==)
LikeLiked by 3 people
June 18, 2017 at 1:42 pm
Razočarana dok te ne uvere u suprotno. I to je zanimljiv stav koji sam jednom čuo i koji smatram da treba negovati: https://youtu.be/m7P7fPSGXpg?t=27s
LikeLiked by 2 people
June 18, 2017 at 10:08 pm
Ali John McClane hahahahaha Pa oplakah 😀 Dobrodošao nazad, Bojice. Već sam se, skupa s ostalima, bio zabrinuo 🙂 Sjajna priča, genijalne rečenice. Nedostajao si, čovječe (na totalno heteroseksualan način 🙂 )
LikeLiked by 1 person
June 19, 2017 at 4:32 pm
Hvala ti i na pohvali i na “dočeku” 🙂
da, na totalno heteroseksualan način 😀 . It’s how we roll B)
LikeLiked by 1 person
June 19, 2017 at 6:20 pm
Yap 😀
LikeLiked by 1 person
June 26, 2017 at 4:15 pm
Odusevljenje je mala rec.
Rasturio si ovom pricom i to je onaj stil, nacin razmisljanja i struktura price koju volim. Niko to ne ume. Samo ti!
Svaka, Svaka ti cast!
LikeLiked by 1 person
June 26, 2017 at 5:38 pm
Šalu na stranu, hvala ti 🙂
LikeLiked by 1 person
June 26, 2017 at 7:58 pm
Nema sale. Mrtva sam ozbiljna!
LikeLiked by 1 person
June 26, 2017 at 8:01 pm
Pod šalom podrazumevam ovu “oh stop it you” sliku što sam zakačio u komentaru 🙂
Znam da si ti uvek ozbiljna 😉
LikeLiked by 1 person
June 26, 2017 at 8:42 pm
Nisam videla. Preko telefona se ne vidi a nije iskljuceno da se vidi ali da ja to ne umem 🤔
LikeLiked by 1 person
June 26, 2017 at 4:16 pm
Reblogged this on Zevsova ćerka and commented:
Za ovaj tekst ne postoji rec, niti recenica koja bi opisala moje odusevljenje…
LikeLiked by 2 people