(“Pred vratima” je priča koja prethodi priči “Bašta”)  

PRED VRATIMA (PRVI DEO)

PRED VRATIMA (DRUGI DEO)

PRED VRATIMA (TREĆI DEO)

**************************************************************************************

BAŠTA (PRVI DEO)

**************************************************************************************

 

Neke stvari sam mu prećutao. Bilo bi dosadno da odmah sazna sve pre nego bilo šta od toga vidi, zar ne? Kao što sam već ranije napomenuo, boje i vrste stvorenja u Bašti se smenjuju kako dalje odmičete kroz nju. Isto je sa danom i noći, godišnjim dobima i vremenskim prilikama. Tako u jednom trenutku, recimo, možete šetati kroz prolećni sunčan dan i u par koraka se obreti u u zavejanoj zimskoj noći. Uvek se možete vratiti u prethodnu „oblast“ ukoliko to želite. Fascinacija pridošlica ovim smenama je zagarantovana. Pronaćićete brojne ljude na granicama između oblasti kako nasmejani skaču sa jedne na drugu stranu. Većini to nikad ne dosadi. Zato im ovu smenu i ne spominjem ukoliko ne pitaju.

Evo ga, bliži se kišnom letu ali još toga nije svestan. S rukama u džepovima zamišljeno posmatra svoje patike dok lagano tapkaju po kaldrmi. On je jedan od onih ljudi koji hodaju malo pogrbljeno i uvek deluju kao da se više koncentrišu na to kakav će im biti naredni korak, nego na okolinu.

Dva oka ga posmatraju, ispod njih je osmeh, ispod njega ruke, u rukama stabljika dalije, na njenom vrhu ogroman pupurni cvet.

Stupio je u kišnu zonu. Trebalo mu je pet koraka da se trgne iz svoje zamišljenosti. Neverica. Polako se vraća unazad i ponovo stupa u sunčan dan. Oseća se kao dete koje otkrije prekidač, kao i svako ko se prvi put sretne sa ovom promenom. Dopada mu se. Nastaviće kroz kišu.

Iznad dva oka je kosa vezana lepršavom pupurnom trakom, ruke prinose daliju očima, ne zbog mirisa, dalije ne mirišu, voli dodir latica po licu. Sada ga već prati. Voli kišu.

Seća se. Seća se jedne devojke iz studentskih dana. Kako se zvala? Ne seća se. Nije ni važno. Padala je kiša. Baš ovakva. Letnja. Jaka. Topla. Odlučila je da sedne do njega na ispitu bez obzira što se ne poznaju. Bez obzira što je bilo slobodnih mesta. Okolnosti su ih često stavljale u sitaciju da se sreću. Da razmene par pogleda. Razmenili su par rečenica. Kratkih. Učtivih. Udaljenih. Profesor je rešio da promeni salu. Ponovo je izabrala da sedne do njega. Nisu pričali. Položili su ispit. Stajao je u hodniku do ulaznih vrata i čekao da kiša prestane. Prišla je. Počela da priča. Nosila je majicu sa prugama. Nosila je letnje baletanke. „Odlična obuća za kišu“, pomislio je. Nije to rekao. Možda bi se nasmejala. Pričali su samo o ispitu. Izbegavao je njen pogled. „Otkud toliko plašljivosti?“, pomislio je. Rešila je da krene, kaže da blizu stanuje. „Zašto je nisam pozvao na piće?“, pomislio je. Kiša još uvek nije stala. „Očigledno bi radije skakutala po barama do kuće nego da utroši još jedan sekund na mutavog bilmeza“, pomislio je. Bilo je još prilika da popriča sa njom, da je pozove na to  piće, preko čarobnog zida između iz dvorišta statiste u životu u dvorište prijateljstva. Ali nije. Nada se da je srećna negde. Nada se da nije ovde. Nije tako strašno ovde, ali se nada da nije tu. Eto… na nju ga je podsetila kiša. Na propuštene prilike. Na beskorisnu uzdržanost. Jovana. Seća se.

Ispod dva oka je dugačka bela haljina, ispod haljine bosa stopala. Voli kišu.

Seo je na stepenište koje vodi do statue žene sa krilima. Nikome ne smeta kiša ovde, pa ni njemu. Oni koji su je voleli, zavole je još više, oni koji nisu, nauče da uživaju u njoj. Ljudi su svuda ali nikoga ne sluša. Misli su mu preglasne. Prija mu samoća. „Da li je to ona prava samoća, Klipite?“. Nije. „Naravno da nije. Ovo je ona koja prija“.

Iza dva oka su misli. „Da li da priđem? Usamljen je“. Zašto da ne? Okleva, krije lice dalijom.

Grmljavina. Grmljavina ga podseća na kuju koju je imao od detinjstva. Dugo je živela. Bila je to jedna od onih malenih kuja izmešane rase. Umiljata, poslušna i opasna u isto vreme. Jedini put kad je dozvolila sebi da pređe kućni prag je kada ju je nadvladao strah. Nije se plašila ničeg drugog osim grmljavine. Šta god je pokušao da uradi da je smiri nije uspevalo. Drhtala je kao list dok grmljavina ne prestane. Mora da je ovde negde. Možda će je pronaći jednog dana. Možda…

Bosa stopala na momente koračaju ženstvenom gracioznošću, a zatim detinjasto i trapavkasto poskoče. Kao ptić koji je tek naučio da leti. Približava se.

Seća se i Nje. Uvek. Sve podseća na Nju. Mislio je da ne postoji ništa lepše na svetu, a onda ju je video pokislu. Nasmejanu. Uvek nasmejanu. Protresao je glavu i odagnao ju je iz misli. „Ne sad“, pomislio je, „ne mogu“, rekao je naglas.

Dva oka su se sakrila ispod kapaka, po kapcima pleše kiša, dalija miluje obraz,  stopala se približavaju.

Predugo ignoriše ljude oko sebe. Neki šetaju, neki trče. Zašto li trče? „Nije baš da će se prehladiti i umreti bez tanjira tople supe… Je ’l da?“ Ne vole kišu. Zavoleće je.

Dva oka su se otvorila. Sada su već pored njega. Pogledao je gore. Ogroman cvet. Nikad ga nije u životu video. Pita se kako li se zove. Podigla je ponovo cvet ka licu pa ubrzo sklonila. Smeši se i pruža ruku: „Anais“.

***(kraj drugog dela)***

[11. decembar 2017.]

*************************************************************************************

(“Pred vratima” je priča koja prethodi priči “Bašta”)  

PRED VRATIMA (PRVI DEO)

PRED VRATIMA (DRUGI DEO)

PRED VRATIMA (TREĆI DEO)

**************************************************************************************

BAŠTA (PRVI DEO)