Jedna seda prilika u sedmoj deceniji života je kročila u lift. Za njom idu dve, naizgled, mlade neprilike.

Prilika: Dokle?

Neprilika A: Do devetog sprata.

Prilika: I ja sam na devetom.

Neprilika B: Znamo.

Prilika: Znate? Vi ste novi stanari? Ne poznajem vas.

Neprilika A: Nismo.

Strah ispunjava metalnu kutiju nad ambisom.

Prilika: Došli ste kod nekog?

Trebalo je da vodi računa kada su se ušunjali kroz ulazna vrata za njom.

Neprilika A: Moglo bi se reći.

Prilika: Kod koga, ako nije tajna?

Neprilika B: Ti si, babo, dežurni policajac?

Strah se izliva kroz procepe na metalnoj kutiji.

Neprilika A: Polako… Po Vas smo došli, gospođo.

Prilika: Mene? Šta… šta ćete sa mnom? Ko ste vi?

Neprilika A: Mi smo mrtvi. Došli smo da Vas vodimo.

Prilika:         ….

Neprilika B: Jeste, babo, umireš. Šta se može. Nego ‘ajde polako idi uzmi one patike što si naručila preko telešopa umesto tih nanula, jer je Svetom Petru crkla klima pa pravi promaju po ceo dan. Šteta bi bilo da odmah nazebeš čim stigneš.

Prilika: Ali kako… Ne mogu. Ko će ručak da spremi?

Neprilika A: Nemojte brinuti o tome. Vreme je da počnu sami da se snalaze.

Neprilika B: Ako si završila sa šokiranjem, mogla bi po te patike, pa da krenemo. Malko žurimo. Čeka nas lančani sudar na autoputu.

Prilika: Ali… Sveti Petar? Raj? Idem u raj. To je dobro.

Neprilika A: Ne mora da znači. Ti voliš ovaj deo. Hoćeš da objasniš?

Neprilka B: Vrlo rado. Vidi, babo, vidim da si jako religiozna i poznato ti je ko je i šta je Sveti Pera, ali si se malo zeznula jer sam kroz sarkazam iz prvog dela rečenice mislio sasvim suprotno. Nije on u raju. On je menadžer čistilišta. To ti je nešto između raja i pakla gde se određuje koga ćemo da lansiramo među zvezde, a ko će da vadi crven krompir iz lave. Dakle, Sveti Pera gleda tvoj Ži-Vi pa određuje da li ćeš uz stepenište gore kod Paje i raje u raju ili nazad u ovaj lift do sprata -666 na vrhu izvrnutog dvorca kod Jareta iliti u pakao.

Prilika: Ne, ne u pakao! Bila sam dobra!

Neprilika A: To će gospodin Petar da proceni. Nije na nama da kažemo. On ima licencu.

Neprilika B: Tačno, mada, ne znam da li dobre osobe stavljaju mišomor u kobasicu kojom nahrane komšijskog psa.

Prilika: Ja? Ne… nisam.

Neprilika B: Ako si dovoljno ponavljaš da nisi, onda stvarno možda to postane i istina dok stignemo do Pere, babo. Ali opusti se, bitno je da znaš gde ćeš za sad, pa dok Pera izradi i pečatira elaborat na osnovu razgovora sa tobom i tvog Ži-Vi-ja, može proći par meseci dok ponovo ne dođeš u lift. Ali, šta ja znam, ja nisam licenciran.

Neprilika A: Ne brinite gospođo. Idemo korak po korak. Ne znači da ćete tamo. Čak i da odete, nije baš to toliko strašno.

Prilika: Pa je l’ je neko do sad otišao, mislim, gore, ako je, mislim… kobasicu…?

Neprilika B: Jok.

Neprilika A: Hajdemo, gospođo, polako. Kao što je kolega već napomenuo, čekaju nas. Ne brinite, Vama će se sve potanko objasniti u čekaonici, pa, dok sačekate procenu, imaćete dovoljno vremena da shvatite da je, da bi se svako od nas smatrao čovekom, potrebno da prihvatimo odgovornost za svoja dela i sve što iz te odgovornosti proističe.

[12. oktobar 2019]