Bližimo se ulazu, nas troje. Rekla je da će biti ovde. Njih dvoje nisu naročito raspoloženi, umorni su od juče, mogu da se nađu s njom svaki dan, ali su pošli zbog mene. To je lepo. Ja sam, s druge... Continue Reading →
-I? Gde ćeš sad? -Nigde. Vratiću se kući. -Kući? Spremao si se da kreneš u Austriju pre dva dana. -Jesam. Sada se vraćam. -Iz Beograda? -Da. -Ali... kupio si nove pantalone... i nove bele majice... i gaće... i kofer sa... Continue Reading →
Ja sam svežanj reči i jeftinih unikatnih poklona. Ako prestanem da pričam, rasuće me vetar. Nestaću iz njenih očiju, nestaću iz njene glave. Laprdanje je moj trščani splav na kom jezikom veslam u moru njene pažnje. Ako ućutim potonuću kao cigla... Continue Reading →
Ne znam koliko je prošlo od kad smo se zadnji put sreli. Možda osam godina. Ne, devet je. Mora da je devet. Sedim preko puta nje i posmatram je. Ćutim i posmatram. Nalakćen, brada mi je u šakama. Ćutim i... Continue Reading →
Da li želiš da čuješ o njenom osmehu? O njenim očima? Želiš li da čuješ kako se ispod crvenih usana kriju biserni zubi? Ispod trepavica duboka mora? Ne, slobodno, pitaj me. Zašto je tako jedinstvena, zašto nikada ranije nisam naišao... Continue Reading →
Eto me. U klubu sa muzikom koju ne podnosim, u gužvi koju prezirem. Hteo sam da ne budem ja na par sati pa je ovo delovalo kao dobar potez. Pošao sam sam, kao i obično. Celim krajem lutaju zeleni i... Continue Reading →
Obuzeo ju je neki čudan osećaj. Nije više sigurna da želi da bude sama. Svi ti ljudi koji joj se nabacuju su počeli da joj prolaze kroz glavu. Sve te lepe reči i gestovi, topli pozdravi, usputni pogledi, osmesi, osmesi,... Continue Reading →