Zaboravio sam ti glas. Boju, ton, sve. Puf. Otišlo. Ko zna kad. Sad sam to tek shvatio. Gledao sam se u ogledalu, nešto sam te se setio. Lice, ruke, noge, osmeh i kosa. Sve je tu, osim glasa. Malo sam se namrštio sam sebi u pokušaju da se setim, a onda sam se nasmejao jer sam shvatio da je uzaludno. Kako je to čudno.

Koliko je prošlo? Šest godina možda od kad smo se poslednji put sreli? Tad i nisi mnogo pričala. Sećam se samo da sam te tad prvi put video kako plačeš. Možda i poslednji.

Sećam se, ili bar mislim da se sećam, glasova skoro svih ljudi koji su imali neki efekat na moj život, a  sa kojima davno više nisam u kontaktu. Čak se sećam i glasa svog dede koji nije više među živima već 20 godina.

Ali, eto, tvoj je… samo tako, nestao.

Možda je to dobro.

[19. april 2020.]