Na stolici sam. Čovek obrijane glave koga zovem „Deda“ stoji iza mene. Dobar je čovek. Drži flašu. Nudi mi je. Pored mene sedi još jedan čovek kog isto zovem „Deda“. Tako uglavnom zovem sve muškarce. Navika. Svi to odobravaju. Dedi pored mene je ogroman stomak. Nije debeo. Bolestan je. Njegova kosa  je retka. Skoro da je i nema. Često mu se menjaju raspoloženja. Naglo plane. Kada on priča svi ljudi u sobi obično ćute. Neprijatno im je.

Preko puta mene je jedan čudan čovek. On ima kosu. Mlad je. Nepoznat mi je. Ne znam kako da ga zovem. Posmatra me. Kao da me proučava.

Sva trojica me posmatraju uz osmeh. Deda iza mene mi nudi i metalni štap. Oni ga koriste kada jedu. Ponovo mi nudi flašu. To je njegova flaša. Ja je odbijam. Svi nešto pričaju. Nasmejani su. Udario sam u vrh flaše metalnim štapom. Deda iza mene odobrava. Želim da ubacim štap u flašu. Pokušavam ali ne ide. Ne ide i ne ide. Ne razumeju šta želim. Misle da pokušavam da sviram, ali ja želim samo da ubacim štap u flašu. Čudni čovek preko puta mene je izgleda shvatio, ali mi ne pomaže. I Deda iza je konačno shvatio. Okrenuo je štap na drugu stranu i ponovo mi ga pružio. UBACIO SAM GA! ČUDO! USPEO SAM! Svi su srećni. O, kako sam srećan! Štap je bio preširok sa prve strane, sa one strane koju obično Dede stavljaju u usta. Sada stoji u flaši. Kako sam srećan! Kako sam pametan! Aplaudirajte! Mašem rukama da im pokažem šta da rade. Tako je, aplaudirajte! Oni se još više smeju i pljeskaju. Kako sam samo pametan! Gde je mama? Mora da vidi ovo!

[21. januar 2017.]