Otvaram oči. Polako. Lenjo. Nikad ne spuštam roletne sasvim do kraja. Volim da odmah znam kakav će biti dan. Sunčevi zraci su se prosuli po dnu kreveta. Ali nešto je drugačije. Vazduh. Nešto u grudima, u stomaku. Isplezim jezik kako bi okusio vazduh. Ne znam zašto. Neki nagon koji stvara taj novi miris u vazduhu. Davno zakopan, polako pomalja svoje kržljave koščate prste i sklanja poklopac sa svog kovčega. Liznem vazduh. Progutam ga. Srce preskoči jedan otkucaj. Liznuo bih izvor tog mirisa. Nasmejem se.

Da kažem da je veče bilo kao i svako drugo lagao bih. Sasvim slučajno sam sreo prijatelja i prijateljicu koji su me pozvali da im pravim društvo. Muzika, par piva, razgovor koji se povremeno probije kroz zvuk bubnjeva i stihove.

Onda dolazi njena drugarica. Poznata mi je sa par slika. Zapala mi je za oko ranije. Nisam mnogo o njoj razmišljao. Nisam očekivao da ću je ikada upoznati. Zanimljivo je šta sve kosmos odluči da ti baci pred noge. Upoznamo se. Ja se naslonim na zid. Sav važan. Gospodar kula. Osećam se kao dvanaestogodišnjak na rođendanu.

Nekoliko momenata kasnije. Prijatelj i prijateljica zagrljeni šapuću nešto što zaljubljeni šapuću jedni drugima. Moj zid i ja si međusobno čuvamo leđa. Nova devojka je tu pored. Pije svoje piće.

Zid kaže: „Reci nešto“.

„Molim?“

„Reci nešto“.

„Šta li su mi sipali u ovo pivo?“

„Nisu ti ništa sipali i nisi pijan. Odjebi od mene i pričaj s devojkom“.

„Pričam sa jebenim zid…“, zid me je odgurnuo.

I ja počnem da pričam. Neka šala da probijemo led. Fina je. Ne moram da čupam cepanice iz dupeta ne bi li održavao plamen razgovora. Rado razgovara. Ja se osećam prijatno. Nekako rasterećeno. Puštam da sve ide svojim tokom, bez mnogo razmišljanja. Ne pamtim kada sam pričao sa nekom devojkom a da je posmatram kao ženu,  ne kao prijateljicu.

Miris. Priča o svom diplomskom radu. Ponudim se da joj prevedem neki tekst kako bi brže završila. Znam. Čudna ponuda. Sindrom „Vitez na belom konju“. Ne znam kad je nastao. Uveren sam da često ima kontra efekat. Nekakav prigušen krik, želja za zahvalnošću, za pažnjom. Miris. Bez obzira na to se zahvalila i kaže da će mi poslati neki tekst.

Miris. Zbog prevelike galame moramo da stojimo jako blizu jedno drugom. Sasvim nesvesno moja čula počinju da je upijaju. Prokleti miris! Meka gavranasta kosa mi pomiluje obraz. Dok priča posmatram njene narukvicama ukrašene ruke. Tanki prsti se izvijaju i crtaju po vazduhu pored njenog boka u trenucima kada naglašava neke reči. Kao devojčica koja stoji na litici i iz sveg glasa poželi najveću želju na svetu. Celim svojim telom.

Priča mi sa žarom, ali… najednom me je spopao nekakav čudan osećaj. Samo na par sekundi se sve ugasilo. Ne oko mene, nego u meni. Samo sam se prekinuo. Zablokirao. Nisam registrovao o čemu više priča. Rastopio sam se između njenih rečenica, plesa njenih ruku i mirisa, mirisa… Nije parfem. Miris žene. Sve se blokiralo osim nekog primitivnog instinkta. Možda životinjskog. Ne mogu da mislim, ne mogu da pričam, ne mogu da se pomerim, ali znam šta želim. Osećaj potpune ranjivosti i nezamislive moći u isto vreme. Mislim da nikad to nisam doživeo do sad. Prekinut sam. Prekinula me je. Samo par sekundi. Šta je ona? Šta si ti?

Sasvim slučajno su nam se dotakli obrazi. Ustuknula je koji milimetar. Ne, slučajno je bilo. Nisam namerno. Dobro, ne morate da mi verujete.

Kaže: „Igraj sa mnom“.

Šta si ti?

Leva ruka mi raširena leži na jastuku ali je ne osećam. Utrnula je pod razbarušenim teretom. Gledam svoje prste i dajem im naredbu da se pomere, ali me ne slušaju. Nasmejem se. Nije me briga. Miris.

Kroz čupavi crni pamuk se naziru usne. Nazire se nos koji baca vazduh na nadlakticu koju još uvek osećam. Ruka sa narukvicama je preko mog jako atraktivnog stomaka. Pločice su negde duboko ispod. Ako zanemarimo stomak, možemo da kažemo da ruka lebdi nad „pločicama“. Sirovi životinjski magnetizam.  Umukni.

Na sebi ima samo majicu, jednostavnu, u boji svoje kose. Miris. Ostatale stvari leže po podu. Nešto imam na drugoj ruci. Zavezano oko zgloba. Jesu li to…? Ne… Kakav sam ja krelac. Gaćice. Crne. Mekane. Verovatno demonstracija nekakvog noćnog osvajačkog nagona. Ljut sam na sebe zbog toga. Ne… Čekaj… Ona je to uradila. Ona ih je vezala! Nasmejem se.

Noge blago savijene u kolenu od kojih jedno dodiruje moj bok. Stopalo joj dodiruje zalutali zrak sunca. Ruka još uvek lebdi nad „pločicama“.

Posmatram joj skriveno lice. Strepim da će se kajati. Da će ustati postiđeno i izaći bez reči. Pokušavam prstima da dohvatim i skinem gaćice sa zgloba ali mi teško ide. Ne želim da to vidi. Siguran sam da je ona to uradila, ali ne želim. Tako je spokojna. Miris. Mogao bih da je posmatram čitavu večnost. Devojčica sa najvećom željom na svetu.  Sanja na mojoj usnuloj ruci.

Skinuo sam ih i blago spustio pored kreveta. Sklanjam joj par pramenova sa lica. Posmatram je. Tako je lepa.

Nadam se da joj neće biti žao. Strah me je od buđenja.

Tih uzdah.

Žamor.

Budi se.

 

[25. jun 2017.]

Devojčica sa najvećom željom na svetu