Marširamo. Danima, nedeljama. Nepregledne livade požutele trave. Moja uniforma je čista, uredna. Povremeno se osvrnem oko sebe da pogledam svoje saborce. Svi grabe napred, gledaju pravo. Tu i tamo prozbore koju reč. Da li smo stigli do juga naše zemlje ili smo ga već odavno prošli, nisam siguran. Koračamo napred. Neprijatelj nas čeka.

Livade po kojima gazimo, blago šušte pod našim nogama. Nebo. Nebo je oblačno, ali nas ne zaliva kiša. Iako je nebo tamno, vidljivost je dobra, nekih 600 do 700 metara. Domet naših pušaka je oko 500 metara. Gazimo napred. U prvom sam redu. Pod mojom nogom puca tanka grana. Ne znam otkud se stvorila ovde. Nema drveća. Jato ptica proleće iznad nas. Vraća se, okuržuje nas par trenutaka, a zatim nastavlja ka jugu, iza na nas. Da li su vrane, golubovi ili strvinari, ne znam. Nisu strvinari… lete u velikom jatu. Vrane… čujem ih.

Ponovo pogledam okolo u svoje saborce. Kod kuće sam čitao svaku knjigu do koje sam mogao da dođem. Malo pre rata, čitao sam o Rimljanima. O njihovim taktikama, formacijama… Moj puk se kreće praktično u formi klasične rimske kohorte. Razlika je veći prostor između ljudi. Nemamo štitove, pa je uska formacija besmislena. Razuđenost omogućava ljudima pozadi da lakše ciljaju u neprijatelja bez bojazni da će pogoditi nekog od drugova ispred sebe.

Ne progovaram ni reč ni sa kim. Često mi se u pauzama obraćaju. Ne traže odgovor. Traže par ušiju da saslušaju njihovu priču. Njihove želje, njihovu prošlost. Strah od smrti, strah da ništa ne ostaje iza nas kada nestanemo. Zato pričaju i pričaju. Možda te priče više i nisu njihove. Posle nekoliko meseci na bojnom polju, priče počinju da se preklapaju, ponavljaju. Možda se, vremenom, svi pretvaraju u nešto što sam ja. Ne sećam se ničega pre vojske, ne znam šta me čeka kada se rat završi. Ako se ikada završi… Zato izvlače iz sećanja priče drugih i stapaju ih sa fragmentima svojih i pričaju, pričaju. Svakome ko zastane da se odmori pored njih.

“PRIPREMI SE! STIŽU”, rasprostiru se sve jači uzvici po livadi. U daljini se izdiže crna magla. Možda su daleko čitav kilometar. Ne mogu se čuti. Moji saborci proveravaju svoje oružje. Proveravam metak u cevi i ponovo repetiram. Ne stajemo. Crna magla se bliži i počinju da se razaznaju ljudi. Uniforme su im plave. Sada mogu da se čuju povici njihovih vojskovođa. Prvi red našeg puka je kleknuo. Ja činim isto.

Naš kapetan izdaje naredbu: “PALI!” i livadom se prostire užasan urlik vatrenog oružja. Odmah nakon prvog ispaljenog metka u nebo se izdiže dim. Miris baruta para nozdrve. Repetiram. Gledam pravo. Pucanj. Glasovi, urlici i pucnjava se stapaju i sve počinje da tutnji. Čuje se sve i ništa. Repetiram. Niko ne beži. Svi stoje tu gde jesu. Tela ispred mene padaju. Neverovatnom brzinom. Tela oko mene padaju. Vrišteći. Dim je gust. Grlo se naviklo.

Sve je zamuklo. Plave uniforme su se stopile sa žutom travom. Ima dosta žrtava sa naše strane, ali smo i dalje na nogama. I dalje nas je mnogo. Kapetan je takođe živ. Izdaje naredbu da proverimo oružje i prikupimo šta možemo od naših palih drugova. Ustajemo i nastavljamo napred. Tela ostaju iza nas. Još od prvog dana sam prestao da se pitam zašto ih ne nosimo sa sobom. Zašto ih ne pokopamo? Nema vremena. Štedimo snagu. Idemo napred. Dolazimo do mora tela sa suprotne strane. Ista naredba. Zarobljavamo oružje, opremu i zalihe koju možemo poneti a neće nam smetati u borbi. Čudno je da nema mnogo krvi.  Idemo napred.

Novi crni, a zatim plavi talas se približava nakon pola sata ili sat vremena. Repetiram. Ima ih više nego ranije. Nalaze se na blagom brežuljuku. Ponovo tresak pušaka. Nije prošlo dugo do kapetanove naredbe da se puk razdvoji. Opkolićemo ih. Koračam udesno. Repetiram. Pucam. Odjednom se sa naše desne strane pojavljuje sivi talas. Još uvek repetiram. Pucam. Iza nas se prostire uzvik: “PREKIDAJ PALJBU! TO SU NAŠI!” Pogledam u svoje ruke, moja uniforma je modro-zelena. Sivi talas se približava i postaje modro-zelen. Neki od saboraca utešno govore: “Ne brini, nisu bili u dometu. Nismo ih pogodili”. To ne mora da bude istina. Pucnjava iz pravca naših novih saboraca ka neprijatelju polako jenjava. Skupljamo šta možemo od palih saboraca i nastavljamo napred da se sastanemo sa novim saborcima.

Naredba za odmor. Neki se rukuju, neki razgovaraju, većina sedi i tupo gleda u daljinu. Njihove puške naslonjene na ramena, položene pored njih. Zagaravljena lica.

Novi saborci pristižu. Izgledaju kao da su pobegli iz pakla. Pratim gest svojih drugova i nudim polupraznu čuturicu čoveku koji prvi pristiže do mene. Bleda figura. Mrtvački bleda. Mršavo, mračno lice. Ne može se lepo razaznati. Sporo korača gore-dole. Desna ruka mu je savijena u laktu. Šaka suvlja i užasnija od njegovog lica. Čudno izokrenuta. Za trenutak pomislim da ću dobiti neku bolest od njega ako budem ponovo pio iz čuturice koju mi bude vratio, ali samo za trenutak. Vraća mi je i ispijam veliki gutljaj. On i dalje šeta gore-dole. Jeziva bela figura. Trava pod njegovim nogama izgleda kao da je gažena nedeljama. Ugažena putanja od 5 metara kojom se kreće izgleda mnogo drugačije od ostatka livade. Počinje da priča. Priča o svojoj ženi koja je još  uvek kući. Priča kako je krupnija od njega i stalno ga je grdila zbog nečeg. Najsmejao se, ali mu ne vidim osmeh. Kaže: “Toliko je jaka, brate mili, da bi u jednoj ruci mogla nositi mene, a u drugoj onaj mitraljez koji tegli Jovica ovamo”, i pokazuje levo od sebe, ali ne vidim nikog sa mitraljezom. Njegova kržljava koščata ruka pokazuje u daljinu: “Evo, čeka me sad tamo. Je l’ znaš ti, brate mili, koliko je ta žena plakala kada sam krenuo u rat? Zgrabila me je onim svojim ručerdama i nije me ispuštala. Jedva su me drugovi otrgli od nje.” Zatim je zaćutao i nastavio svojom beskrajnom putanjom gore-dole.

Pogledom prelazim preko ljudi oko sebe, jedan deo izgleda premoreno, drugi vedro priča. Debeli poručnik crvenog lica govori drugu do sebe: “Stiglo mi je od ćaće pismo. Znaš? Kaže da mu je bolje. Kaže da je ozdravio. Kaže da vojska nije kročila u naše dvorište.” i smeši se. “Jedva čekaju da se vratim.”

Ja stojim pored njih. Njih šestorica sedi na jednom šatorskom krilu. Dvojica jedu, ostali pričaju. Pogledam na drugi kraj šatorskog krila i pored mirno stoji mladić. Ruke uz bokove, ispravljena leđa, sastavljena stopala. Kao da mu je neko izdao naredbu da stane mirno. Na njemu su čiste čizme i maslinaste pantalone. Šinjel je uredno složen pored njega. Ima košulju i tamni prsluk. Gologlav, kratko ošišan. Vraćam pogled ka sebi. Moje čizme su čiste, šinjel uredno sklopljen, imam košulju i tamni prsluk. Stojim mirno. Jesam li to ja sa druge strane? Nemoguće. Hoću da zakoračim napred ali mi nešto ne da. Telo me ne sluša. Samo stojim tako. Mladić nasuprot mene se takođe ne pomera. Pogledam oko sebe. Još uvek je oblačno. Drugovi su raštrkani na sve strane. Za trenutak je zasevalo. Vojnici koji su sedeli na šatorskom krilu sada bledi leže na leđima, jedan do drugog, sa sklopljenim rukama na stomacima. Jesu li mrtvi? Šta se desilo? Gledam okolo. Sada više niko ne priča. Više niko ne stoji. Svi izgledaju isto, svi su u istom položaju: bledi na leđima. Znam da više nikada neće ustati ali i dalje ne shvatam šta se desilo. Moj blizanac i dalje bezizražajno stoji sa druge strane šatorskog krila.

Zatvaram oči na par trenutaka u nadi da samo sanjam. Kada sam ponovo otvorio oči, novi prizor je postavio više pitanja nego što je dao odgovora. I dalje sam na požuteloj livadi. U daljini se čuje istočnjačka muzika. Ispred mene ljudi sa lakim ali dobrim oklopom čekaju na konjima. U njihovim rukama dugačka koplja, zakrivljeni mačevi, lukovi i strele. Turci? U mojim rukama je ogromni dvoručni mač. Težak je. Težak je i metalni oklop u kome se nalazim, jedva se krećem. Moji saborci su zbijeni jedan do drugog. Nemam prostora da zamahnem svojim mačem. Mi nemamo konjicu.

Iz pozadine neko uzvikuje: “JURIŠ!” i uz škripanje metala i glasne urlike počinjem da trčim, onoliko koliko mi dozvoljava teški oklop, ka konjici koja je krenula ka nama. Čim smo im se približili oborio me je tup tresak u glavu. Konjska kopita gaze po meni. Ne osećam bol. Sve je postalo mračno, sve je postalo tiho.

 

[27. novembar 2014.]